Jednom prilikom sam, dok je moja najstarija ćerka bila još mala, glasno negodovala u prisustvu starog porodičnog prijatelja
.
Bila sam ljuta zbog činjenice da nema nikoga da mi pomogne. Probijala sam se kroz prve mesece majčinstva, a dodatnih obaveza oko fakulteta (u to vreme sam studirala) je bilo, za mene, previše. Moja majka i suprug na poslu, njegova majka u drugom gradu, a očevi nam, nažalost, više nisu bili među živima.
Mudar stariji gospodin, kakav je bio ovaj dragi prijatelj mojih roditelja, rekao mi je:
“ Kada pođeš u park sa detetom, a ti obrati pažnju. Vidi bake i deke kako se igraju sa unucima. Kako se raduju. Pa pomisli u sebi – kako je to divno što te bake i deke imaju vremena za unuke. Pogledaj koliko su radosni, pa reci sebi – kako je lepo videti toliku radost. I dopusti sebi da tu radost i sama osetiš. I videćeš, sve će biti dobro.“
Skoro da sam se naljutila na njega. Pa zar da sebi još više stajem na muku dok gledam kako drugi imaju pomoć, a ja se koprcam sama? Ne, to ne može tako!
Neko vreme sam još terala po svome, cokćući i ljuteći se na meni drage osobe, koje ma koliko da su želele, nisu bile u mogućnosti da mi pomognu onako kako sam ja zamišljala da treba. Tako sam stvarala tenziju i sebi i detetu i porodici.
Jednog pre podneva, sedela sam na klupi u parku, sa knjigom na krilu iz koje sam učila i ćerkicom , koja je mirno spavala kraj mene u kolicima. Protežući se, kako bih oterala umor, pogled mi je pao na stariju gospođu koja je vodila za ručicu, tek prohodalu, unuku. Malena je gugutala nešto, što je samo ona razumela, ali se baka na to njeno gugutanje oduševljeno odazivala osmesima i kratkim rečima punim topline. Nasmešila sam se. Njihova radost zagrejala je i moje srce. Setila sam se reči dragog prijatelja. Osetila sam, kao da je deo nekakvog tereta spao sa moga srca.
Taj teret je bila ljutnja, pobuna protiv realnosti, okrivljavanje drugih, nepreuzimanje odgovornosti za sopstvene misli i osećanja. Ljubav i radost bake i unuke, dopunile su moj rezervoar ljubavi. A sa ljubavlju je došlo i razumevanje, prihvatanje trenutne situacije i spremnost da se nađe najbolje moguće rešenje.
Vrlo brzo sam se reorganizovala tako da imam dovoljno vremena za sve što je potrebno. Ne kažem da je bilo lako, ali je bilo, očigledno moguće. Odbacivši ljutnju, uvećavši ljubav, oslobodila sam novu, kreativnu energiju.
Od tada je prošlo mnogo godina. Moja ćerka je danas devojka, a naš stari prijatelj više nije sa nama. Ali njegove reči me svuda prate.
Svaki put kada vidim da drugi imaju u izobilju nešto što meni nedostaje, sa velikom radošću primetim to njihovo izobilje. Kažem – bravo! Divno! Veličanstveno! Svesno biram da gledam ono što je lepo i pozitivno, uprkos situaciji u kojoj se nalazim.
Tako, primivši ovu radost, postajem deo ljubavi koja je veća od mene same. A ljubav mi uvek pomaže da oslobodim nove i nove kreativne potencijale.